Može li automatski test pristupačnosti pronaći sve?

Automatske provjere propuštaju ljudsku presudu

Ne, automatska provjera dostupnosti ne nalazi sve. Takva provjera prolazi kroz kod stranice i signalizira što se može mehanički prepoznati: nedovoljan kontrast boja, slike bez alt-atributa, polja obrasca bez oznake, nedostajući naslovi stranica, pogrešna jezična postavka, strukture naslova koje se ne poklapaju. To je znatno dio zahtjeva iz EN 301 549, i provjera to prolazi brže i konzistentnije nego što bi to činio čovjek.

Ono što provjera ne može procijeniti je značenje. Slika može imati alt-tekst i ipak ne opisati stvarno što se nalazi na njoj. Korak u kupnji može biti tehnički dostupan s tipkovnicom i ipak djelovati nelogično, sa fokusom koji skače na sve strane. Ili je poruka o grešci u obrascu stvarno razumljiva, ili video trebat će podslovljavanje koje se podudara s onim što se govori — to zahtijeva nekoga koji gleda i razrađuje, ne skriptu koja prolazi kroz HTML. Sloj dostupnosti ne rješava ni to: on postavlja sloj preko stranice, dok osnovna struktura ostaje nepromijenjena i čitači zaslona s njim često mogu čak lošije raditi. Nijedan izvještaj, od kojega god pružatelja usluga, ne bi smio tvrditi da uspješna provjera pokazuje da stranica u potpunosti zadovoljava zakon.

Gdje se to vidi: WCAG 2.1 i EN 301 549

EN 301 549, europska norma na koju se upućuje u smjeri dostupnosti, u praksi se svodi na WCAG 2.1 razinu AA. Dio kriterija uspjeha u njoj je objektivan i mehanički djeljiv — omjeri kontrasta, na primjer, mogu se točno mjeriti. Drugi dio istih kriterija izrađen je u pojmovima kao što su "dostatan" ili "logičan", i to po definiciji zahtijeva procjenjivača koji razumije kontekst. To razlikovanje nije u odricanju gdje-bilo dolje, ono je u samoj normi.